Nakon što smo moje biljke i ja preživjele još jedno ljeto, nakon što sam se još jednom preselila i ovoga puta donijela pet fitonija sa sobom, mislim da je vrijeme da bacim pogled unatrag na sve što se zbilo u posljednjih nekoliko mjeseci.
Ljeto je bilo burno. Ubrala sam svoj prvi paradajz u životu i, iako ga na kraju nisam stigla pojesti, navodno je bio vrlo dobar. Od silnih Forest Flameova s početka priče preživjelo ih je četiri, koje se u zadnjih mjesec dana nalaze u svojevrsnoj improviziranoj hidrokulturi, više o tome kad stignu slike. Jedna mi je fitonija Springtime, nažalost, preminula koji mjesec nakon što sam je kupila jer sam iz lijenosti i manjka vremena uporno ignorirala znakove premalenog lončića, ali ove subote sam kupila novu i neću je predati tako lako. Od veselijih prinova, tu je jedna (napokon!) Tiger imenom Taura, jedna koja se vjerojatno odaziva na ime Snow Star, od milja nazvana Ekaterina, te jedna koja liči na Jolly Josan, ali to nije, i nisam je još uspjela identificirati. Njoj sam dala ime Elli. Duga priča.
Jedna od najvažnijih vijesti jest da svako jutro u prolazu od Trga bana Jelačića prema Tkalči i tržnici Dolac jedan štand prodaje fitonije raznih boja i oblika, od kojih svakako treba izdvojiti krasne male Revolutione i malu bijelu fitoniju toliko svijetlo zelenih rubova i otočića da sam buljila u nju dobrih par minuta, pokušavajući se spriječiti da je kupim. Srećom, danas mi je uspjelo. (Ali tu sigurno neće biti kraj priče.) Također me veseli da imaju par komada vrlo dobro oblikovanih Skeletona, tako da, ako onaj moj propadne, uvijek mogu nabaviti novi.
Jedna od fascinantijih stvari kod fitonija je što se zapravo mogu nabaviti posvuda, iako se to obično svede na Revolutione i male zelene (koje još uvijek ne raspoznajem, ali doći će i njihovo vrijeme). Netko je negdje spomenuo da je to možda jer ih je tako lako ubiti. Ne znam. Osobno sam imala sreće da je moja prva fitonija, neidentificirana mala zelena, preživjela dobre dvije godine prije nego su je pojeli skokuni. A to je bilo još i prije nego sam čula fame o teškom održavanju fitonije. Ne znam, u zadnje vrijeme mi se čini da je glavni problem u tome što njima zapravo ne treba toliko silna vlaga kao što piše u gotovo svim knjigama (ali ne i u Sve u cvijeću, koju sam listala neki dan kod frendice, gdje kaže da je treba zalijevati tek par puta tjedno, ne prečesto). Iako je moje znanje o njima više na razini obožavanja nego uzgoja, ima još vremena da otkrijem kako se brinuti za njih. Ako se, naravno, u međuvremenu riješim skokuna jednom za svagda, što mi zasad ne uspijeva, pa posežem za masovnom primjenom hidrokulture. Otom također potom.
Bilo kako bilo, mislim da će jesen biti dosta šarolika. Nažalost, jedini, premaleni prozor sobe gleda mi na sjever, tako da može udomiti samo ograničen broj fitonija (s mojih trenutačnih osam prisutnih u Zagrebu, već je gužvovito), a i ne mogu ih nabavljati više nego što bi ih mogla ostaviti kod prijateljice kad se izgubim na kojih tjedan-dva iz grada. Inače, izgledi su dosta dobri. S nadom da neću ponovo izgubiti volju za pisanjem, predviđam veselih par tjedana prije nego nas strefi zima i prisili me da budem kreativna pri održavanju fitokolonije na prozoru nad radijatorom.
Nema komentara:
Objavi komentar