Forgiving Fittonia - osnove brige za fitonije

Upravo sam nabasala na prekrasan članak s osnovnim savjetima za brigu o fitonijama u kući. Čitavog ga možete pročitati na ovoj adresi, a za Southern Living ga je napisala Ellen Riley.

Ukratko, ovo je prvi (ako ne računamo knjigu Sve u cvijeću) kvazi službeni zapis s ispravnim savjetima za brigu o fitonijama koji sam ikada vidjela. Uglavnom se takve stvari svode na uzajamno prepisivanje starih zabluda o tome da fitonijama treba mnogo (i previše) vlage (i vode). Je li problem u tome da su ti savjeti pisani za starije varijetete, odnosno klasične zelene minijature (tipa Nana ili kako je već hoćete nazvati) i prirodi bliže velike fitonije, a ne za današnju otpornu malu slatku gamad? Vrijeme će pokazati.

Ellen Riley na simpatičan, neposredan način (primjećujući da fitonije, za razliku od ljudi, opraštaju ako ih zaboravite na dan-dva) iznosi sljedeće jednostavne istine o njezi fitonija:

• u praksi, u umjerenim uvjetima treba je zalijevati oko svakih pet dana (ja bih rekla ipak možda 3-4, ali sve ovisi o specifičnoj lokaciji);
• fitonija voli svjetlo (a ne sjenu/polusjenu prašuma iz kojih je, kažu, potekla) - iako, nikad direktno sunce;
• ukoliko je zaboravite zaliti par dana, klonut će, ali u većini slučajeva oporavlja se dan nakon zakašnjelog zalijevanja i veselo nastavlja dalje;
  
• zimi (pogotovo ukoliko koegzistira u sobi s centralnim grijanjem) bi joj trebalo nešto više vlage, npr. od raspršivača za maglu (a ne svaki dan preko godine, kako sam ja radila dok mi se skokuni nisu... no da).

Dodala bih da je ta sposobnost oporavka jedna od stvari koje sam i sama primijetila još pred par godina, ali nisam je nikad osvijestila dosad. Autorica članka također navodi da se fitonije dobro uzgajaju pod umjetnom rasvjetom (ali napominje da se u tom slučaju svjetlo mora držati upaljenim najmanje 6 sati na dan). S obzirom da sam i sama počela razmišljati o toj varijanti upravo jutros (kad sam kupila još dvije nove, za 12 kuna skupa!), za očekivati je da ću dati sve od sebe da istražim tu mogućnost u skorijoj budućnosti. Naime, više stvarno nemam mjesta na prozoru.

Par misli o tome zašto mini fitonije rasturaju maxi fitonije

Ovo je misao koja mi se počela polako javljati u glavi pred par dana. Moja prva fitoljubav bila je klasična Nana, bar mislim, a od njene prerane smrti ostala mi je sklonost prema minijaturnim fitonijama nauštrb klasičnjih velikih. Razlika kod većine nije prevelika, radi se tek o par centimetara u svim smjerovima (osim kod gigantske Biancoverde), no nekoliko stvari me više privlači malim fitonijama.

Kao prvo, slatke su. Posve subjektivno, epitetski pretjerano i istinito, jednostavno simpatično izgledaju. Velike fitonije više liče na standardne biljke; male nisu nalik ničemu što se inače viđa po Konzumu. Njihova neuobičajenost (iako, budimo realni, ima masu neuobičajenih biljaka) jedan je od izvornih razloga zašto sam ih zavoljela.

Kao drugo, ti sitni listići omogućuju da se na manjoj zračnoj površini nađe veći broj listova, što onda izgleda veselije i zabavnije nego kad se na jednoj grančici nalazi tek par velikih listova na parove razbrojs. Naravno, ovo vrijedi samo u slučaju da je fitonija odmalena lijepo razgranata (nasilnom metodom, priznajem, trganjem vršaka) pa izgleda kao grmić, a ne usamljena stabljika.

No sada dolazimo do treće, nevjerojatno fascinantne stvari koju spominjem u prvoj rečenici ovog posta. Čini mi se - nemam još dovoljno iskustva za konkretan empirijski zaključak - da su velike fitonije osjetljivije od malih. Dobila sam taj dojam - nažalost, promatrajući samo jednu biljku, doljespomenutu Janitu - da bi, preko ljeta, mojoj Janiti trebalo mnogo manje vremena bez vode da klone nego Jolly Josanu i Skeletonu, koji su obje minijature. Također, kad sam se vratila nakon onih sudbonosnih mjesec dana u Zagrebu, Janita je bila polumrtva, dok su JJ i Skeleton bili oštećeni, ali veseli. (Da budem precizna, dok su njima samo vršci listova bili sprženi, ona je izgubila većinu listova i stabljika joj je toliko klonula pod gravitacijom mog parketa da mi je mama mislila da je gotova.) Srećom, došla je malo k sebi čim smo je počeli redovito zalijevati, a od jučer je u hidrokulturi pa ćemo vidjeti što će se događati dalje.

Sada me zapravo zanima kako će se ponašati gigantska Biancoverde imenom Gigi, koje od sinoć također imam dvije u hidrokulturi. U životu nisam imala tako veliku fitoniju (najveći list je 6-7 cm dug), a čini se mnogo otpornijom od Janite. Kako zima stiže sve brže, a fitonije su mi nad radijatorom, ovo će biti prava borba za opstanak. Na meni je samo da dam sve od sebe da im osiguram preživljavanje i da ne zanemarim ni one (rijetke) koje mi još nisu postale ljubimice.

Preobraćeni

Od sinoć imam u svom posjedu četrnaest fitonija prebačnih u hidrokulturu.

Dramatična rečenica za početak, nema što. Osjećam se kao da moram obrazložiti tako... dramatičnu odluku, ali eto. Dva su jednostavna razloga. Prvi su nesretni skokuni koje nikako ne uspijevam istrijebiti, bez obzira na (višestruko) mijenjanje zemlje u vazama i manje zalijevanja biljaka. Prijateljica mi je predložila da se problem možda krije u tome da mala gamad ima gnijezdo (fuj!) negdje u mom (starom) stanu, pa se uvijek iznova nasele. Ne znam, ne zanima me, dosta mi je.

Drugi je razlog vrlo jednostavan, a taj je da se ponekad izgubim iz Zagreba i na dva tjedna, a rijetko koja biljka u zemlji bi preživjela toliko dugo biti bez vode. Iako to znači da ću u hidrokulturu uliti više vode nego što moja virtualna mentorica preporučuje, sada mogu, kad odlazim, napunit staklenku do vrha vodom i bit sigurna da mi biljke neće presušiti. Dakle, preobratila sam se. Vidjet ćemo hoće li potrajat, ali zasad zapravo i nema razlika - osim rjeđeg dodavanja vode (kad vidim da je potpuno nestala iz staklenke) i samog procesa prebacivanja iz zemlje u hidrokulturu.

Kako sam još uvijek prelijena da kupim baterije za fotoaparat, nemam novih slika, no proces je bilo prezabavan. Unovačila sam prijateljicu da mi pravi društvo (sjedile smo u kupaonici najmanje dva sata) i odvojila pet fitonija u njih deset, isprala im korijenje i lijepo ih sve ubacila u glinopor i u čaše koje sam tjedan ranije pokrala s frendičinog tavana. Ah, koji je to ulov bio. Nažalost, nisam našla niti jednu čašu za sladoled (to bi tek dobro izgledalo), ali ionako mi njih četrnaest jedva stane na prozorsku (mramornu) dasku.

Trenutačno, dakle, imam (a postovi o svakoj slijede kroz neko vrijeme): četiri fitonijice Springtime, dvije bebe Jolly Josan, jednu dragu mi Skeleton (kojoj su listovi zbog ljetne suše postali donekle... maleni), četiri stara Forest Flamea, jednu (zapravo dvije, ali zajedno - jer ih je ljeto skoro ubilo) veliku ružičastu koja možda je, a možda i nije Janita (moram pričekat da dobije još koji listić da budem sigurna, avaj), te dvije GOLEME (ali stvarno mislim GOLEME, to je nešto nevjerojatno, jedva čekam da je slikam) identificirane sinoć kao Biancoverde (heh), kupljene jučer ujutro pokraj banke na Korzu u Rijeci.

Problem je (naravno) u tome što me kod prijateljice na čuvanju čekaju još tri (u vazama, tko zna koliko ih je zapravo) koje tek moram smjestit na prozor, a stvarno ne znam gdje će mi stat. Vrijeme je da čovjek postane kreativan. Otom potom.

Činjenica je da mi se stvarno čini da im se sviđa. Naravno, uskoro ću se morat počet bavit prihranom, ali ova četiri stara Forest Flamea (preživjeli od originalnih devet) već su pustila novo, vodeno korijenje i tri od njih čak su ovaj vikend počeli puštati nove listiće! To mi užasno puno znači. A i lijepo izgleda, šareno da i ne spominjem. Tako da... zasad kažem da. A mislim da će tako i ostati. Jer fitonije nisu prestale bit fitonije samo zato što sad žive u glinoporu, a ne u zemlji.

Daljnji izvještaji, naravno, slijede. U međuvremenu mi je drago da nemam para, tako da ne mogu kupiti koji Revolution (napokon!) i još koju meni nepoznatu na Trgu pod Dolcem.

Jesenske radosti

Nakon što smo moje biljke i ja preživjele još jedno ljeto, nakon što sam se još jednom preselila i ovoga puta donijela pet fitonija sa sobom, mislim da je vrijeme da bacim pogled unatrag na sve što se zbilo u posljednjih nekoliko mjeseci.

Ljeto je bilo burno. Ubrala sam svoj prvi paradajz u životu i, iako ga na kraju nisam stigla pojesti, navodno je bio vrlo dobar. Od silnih Forest Flameova s početka priče preživjelo ih je četiri, koje se u zadnjih mjesec dana nalaze u svojevrsnoj improviziranoj hidrokulturi, više o tome kad stignu slike. Jedna mi je fitonija Springtime, nažalost, preminula koji mjesec nakon što sam je kupila jer sam iz lijenosti i manjka vremena uporno ignorirala znakove premalenog lončića, ali ove subote sam kupila novu i neću je predati tako lako. Od veselijih prinova, tu je jedna (napokon!) Tiger imenom Taura, jedna koja se vjerojatno odaziva na ime Snow Star, od milja nazvana Ekaterina, te jedna koja liči na Jolly Josan, ali to nije, i nisam je još uspjela identificirati. Njoj sam dala ime Elli. Duga priča.

Jedna od najvažnijih vijesti jest da svako jutro u prolazu od Trga bana Jelačića prema Tkalči i tržnici Dolac jedan štand prodaje fitonije raznih boja i oblika, od kojih svakako treba izdvojiti krasne male Revolutione i malu bijelu fitoniju toliko svijetlo zelenih rubova i otočića da sam buljila u nju dobrih par minuta, pokušavajući se spriječiti da je kupim. Srećom, danas mi je uspjelo. (Ali tu sigurno neće biti kraj priče.) Također me veseli da imaju par komada vrlo dobro oblikovanih Skeletona, tako da, ako onaj moj propadne, uvijek mogu nabaviti novi.

Jedna od fascinantijih stvari kod fitonija je što se zapravo mogu nabaviti posvuda, iako se to obično svede na Revolutione i male zelene (koje još uvijek ne raspoznajem, ali doći će i njihovo vrijeme). Netko je negdje spomenuo da je to možda jer ih je tako lako ubiti. Ne znam. Osobno sam imala sreće da je moja prva fitonija, neidentificirana mala zelena, preživjela dobre dvije godine prije nego su je pojeli skokuni. A to je bilo još i prije nego sam čula fame o teškom održavanju fitonije. Ne znam, u zadnje vrijeme mi se čini da je glavni problem u tome što njima zapravo ne treba toliko silna vlaga kao što piše u gotovo svim knjigama (ali ne i u Sve u cvijeću, koju sam listala neki dan kod frendice, gdje kaže da je treba zalijevati tek par puta tjedno, ne prečesto). Iako je moje znanje o njima više na razini obožavanja nego uzgoja, ima još vremena da otkrijem kako se brinuti za njih. Ako se, naravno, u međuvremenu riješim skokuna jednom za svagda, što mi zasad ne uspijeva, pa posežem za masovnom primjenom hidrokulture. Otom također potom.

Bilo kako bilo, mislim da će jesen biti dosta šarolika. Nažalost, jedini, premaleni prozor sobe gleda mi na sjever, tako da može udomiti samo ograničen broj fitonija (s mojih trenutačnih osam prisutnih u Zagrebu, već je gužvovito), a i ne mogu ih nabavljati više nego što bi ih mogla ostaviti kod prijateljice kad se izgubim na kojih tjedan-dva iz grada. Inače, izgledi su dosta dobri. S nadom da neću ponovo izgubiti volju za pisanjem, predviđam veselih par tjedana prije nego nas strefi zima i prisili me da budem kreativna pri održavanju fitokolonije na prozoru nad radijatorom.