Kronologija vatrenog presađivanja

Neki dan, bit će sad već prekjučer, ulovila sam se posla i u dva i pol sata presadila sve u kući čemu je presađivanje trebalo. Među potrebitima se našla i moja ljubljena fitonija Forest Flame, s obzirom da je zamjena zemlje jedan od važnijih savjeta pri problemu s gljivičnim gnatom. (Još jedan od njih savjetuje kontroliranje potrebe za pretjeranim zalijevanjem vaše fitonije.)

Za njen novi dom odabrala sam posudu u kojoj je bila, ali, naravno, opranu. Istovremeno sam otkrila oznaku koja je smješta u kategoriju "25 cm", što me veseli na neki sasvim glupav način. Glinopor iz obližnjeg vrtnog centra - čiju sliku ovdje stavljam ne radi reklame, već opće informacije - našao mi se s namjerom pri ruci, također želeći dati svoj doprinos drenaži i općoj borbi protiv malih bijelih napasnika. Njime sam napunila udubinu tegle - iako sam možda trebala staviti i po sloj više. Vidjet ćemo. Već prvi sloj zemlje potpuno ga je obuzeo, a dodatni su doveli razinu zemlje u tegli skoro do vrha. S obzirom da je fitonija već i sama po sebi dovoljno niska, nisam smatrala da je treba duboko usaditi.

Dotad je sve išlo glatko, no kad je došlo do trena da razdvojim "dvije" fitonije radi čišćenja zemlje s korijenja, gle iznenađenja - dvije fitonije zapravo su se sastojale od deset mladica u dva grmića po pet. Kad sam ih na kraju uspjela razdvojiti, bilo mi je pomalo žao što sam to učinila jer su biljčice očito vrlo dobro uspijevale kao grmolika kolonija pod prozorom. Bilo kako bilo, deset Flejmića se zajedno našlo na tanjuru, s korijenjem u vodi (zbog upozorenja autorice Hydro Loga). Voda je usput i pomogla čišćenju zemlje. Htjela sam što detaljnije okupati korijenje zbog što veće šanse uklanjanja i posljednjeg traga gnata. I bome sam ih dobro isprala.

Postoji nešto fascinantno u držanju mlade fitonije (ili bilo koje biljke, kad smo već kod toga) na dlanu, pogotovo kad joj je korijenje izloženo. I nešto prekrasno. Kupanje je, mogu mirne duše priznati, potrajalo.

Taj čas, gle gle, mi je palo na pamet da bih jednu fitonijicu mogla istog časa prebacit u hidrokulturu radi eksperimenta. Kako mi je jedna mala teglica već tjednima besposličareći stajala na veš mašini, isprala sam nabrzaka šaku glinopora i, pa, prebacila jednu od deset Forest Flame fitonija u hidrokulturu. Iako sam, blago rečeno, napravila sve neoprostivo previše zbrzano, dobila sam, heh, svoju prvu hidrokulturnu biljku. (Nažalost, ona svoj foto session mora tek obaviti, tako da slike slijede kroz sljedećih par tjedana. Ali strašno je slatka.) I eto, u par dana dosad nije pokazala nikakve znakove stresa. Možda do kraja ovog ljeta još i povjerujem da su Nizozemci u pravu, nasuprot svih knjiga i iz njih kopiranih tekstova na internetu, te da je ovo jedna otporna mala biljčica.

Finalni rezultat je vidljiv na posljednjoj od ovih teškom mukom posloženik sličica (od kojih klik na svaku vodi na fotografiju većih dimenzija). Da, svjesna sam da ne izgledaju više onako lijepo. Ali opet, imam vjere u njihovu sposobnost da nadrastu svoj nizak... rast, te da još jednom skupe svoje snage u veseli mali žbun. U svakom slučaju, sada imaju dovoljno vremena.

(I nadam se iz sveg srca da se male bijele napasti neće opet pojaviti. Smanjujem zalijevanje, evo, iz ovih stopa, ovaj čas!)