Prebacimo se na nešto opušteniju temu. Prošetala sam danas do rasadnika u Lučkom, navodno najvećeg u državi (?) i nisam se razočarala. Iako, moram primijetiti jednu stvar - ako zovete rasadnik i pitate kako najlakše do njega doći autobusom, a zaposlenica vam odgovara "ne znam vam, mi dolazimo autom" - to ne znači da je zaposlenica neinformirana, već da se jednostavno ne isplati kilaviti do tamo na nožni pogon. I to još i bez kotača.
U jednom času sam mislila da ću past u nesvijest ako nastavim nalaziti još novih dijelova rasadnika, heh. Recimo, nalazim se u plasteniku na slici dolje (koji izgleda mnogo nakrcanije od ove ispeglane, ali ništa manje privlačne promo fotografije) i pogledam lijevo, a kad ono, vani se protežu metri i metri kvadratnih žbunjeva. Što se drveća i grmlja tiče, rasadnik je stvano divan, iako sam ja nabasala u njega ravno usred kiše. No staklenik sa sobnim biljem, nakon prvog opsjednutog lutanja njime, predstavljao mi je blago razočaranje. (Možda je to imalo veze i s umorom nakon hodanja uokolo sat vremena.) Da, imaju divnih stvari. Predivnih. Ali ništa... specijalno. Osim jedne nevjerojatno ružne puzavice koja ima prekrasno dlakavo lišće. I jednog dlakavog sukulenta. Afričke ljubice, tamnoljubičaste, s bijelim rubom. Ružice visine desetak centimetara. Metara i metara fuksija. I tako to.
Naravno, problem je u tome što nisam - još uvijek i uvijek - našla žuđeni kriptant. Neoregelije nisu loše, da se razumijemo, a vriesije su krasne, ali obje su još uvijek prevelike (i pomalo preskupe) za moj planirani biljni terarij. A druga zamjerka rasadniku bila je, naravno, u broju fitonija. Imali su jednu zelenu - ali ne moju ljubljenu Minimu - jednu koja je možda Festival, jednu koja je vjerojatno Revolution, te desetak primjeraka velike ružičaste koja može i ne mora biti Diamond. Ali vjerojatno jest. I niti jedna nije bila u predobrom stanju, iako se nekoliko Diamonda dobro držalo. Nakon oko sat vremena razmišljanja uistinu sam i otišla doma s jednim Diamondom u vrećici, gdje su mu se pridružili i gorespomenuta ružica i mladica Codiaeum variegatum "Mami". Kasnije sam čitala kako je on osjetljiva biljka. I da mu treba mnogo vlage i špricanja. Kao da će to biti problem. Potrebu za svjetlom i toplinom već ćemo nekako srediti.
Po povratku doma posložila sam te tri nove biljke s one tri s Bundeka od jučer. Nažalost, nemam fotoaparat, ali prizor je... ispunjavajući. Svih šest je maleno, i prekrasno su šarene. Još tamjanika i miriši... heh. Zanimljivo je primijetiti i da je moja druga, bijela fuksija dobila ime. Ime joj je Annika, prema Anniki Hansen. Mislim da će joj dobro pristajati.
Upravo sam, pripremajući se za noć, preselila dvije najosjetljivije biljke - Mami i fitoniju - s hladnog prozora na stol u sobi, za fuksiju se još predomišljam. Stvarno se nadam da je ovo danas označilo kraj mog masovnog kupovanja biljaka koje je označilo proteklih par tjedana, ali istovremeno bih voljela da se ono nastavi - barem u malo manjim razmjerima.
Bilo kako bilo, u rasadnik u Lučkom ne vraćam se pješice.
Nema komentara:
Objavi komentar