Forgiving Fittonia - osnove brige za fitonije

Upravo sam nabasala na prekrasan članak s osnovnim savjetima za brigu o fitonijama u kući. Čitavog ga možete pročitati na ovoj adresi, a za Southern Living ga je napisala Ellen Riley.

Ukratko, ovo je prvi (ako ne računamo knjigu Sve u cvijeću) kvazi službeni zapis s ispravnim savjetima za brigu o fitonijama koji sam ikada vidjela. Uglavnom se takve stvari svode na uzajamno prepisivanje starih zabluda o tome da fitonijama treba mnogo (i previše) vlage (i vode). Je li problem u tome da su ti savjeti pisani za starije varijetete, odnosno klasične zelene minijature (tipa Nana ili kako je već hoćete nazvati) i prirodi bliže velike fitonije, a ne za današnju otpornu malu slatku gamad? Vrijeme će pokazati.

Ellen Riley na simpatičan, neposredan način (primjećujući da fitonije, za razliku od ljudi, opraštaju ako ih zaboravite na dan-dva) iznosi sljedeće jednostavne istine o njezi fitonija:

• u praksi, u umjerenim uvjetima treba je zalijevati oko svakih pet dana (ja bih rekla ipak možda 3-4, ali sve ovisi o specifičnoj lokaciji);
• fitonija voli svjetlo (a ne sjenu/polusjenu prašuma iz kojih je, kažu, potekla) - iako, nikad direktno sunce;
• ukoliko je zaboravite zaliti par dana, klonut će, ali u većini slučajeva oporavlja se dan nakon zakašnjelog zalijevanja i veselo nastavlja dalje;
  
• zimi (pogotovo ukoliko koegzistira u sobi s centralnim grijanjem) bi joj trebalo nešto više vlage, npr. od raspršivača za maglu (a ne svaki dan preko godine, kako sam ja radila dok mi se skokuni nisu... no da).

Dodala bih da je ta sposobnost oporavka jedna od stvari koje sam i sama primijetila još pred par godina, ali nisam je nikad osvijestila dosad. Autorica članka također navodi da se fitonije dobro uzgajaju pod umjetnom rasvjetom (ali napominje da se u tom slučaju svjetlo mora držati upaljenim najmanje 6 sati na dan). S obzirom da sam i sama počela razmišljati o toj varijanti upravo jutros (kad sam kupila još dvije nove, za 12 kuna skupa!), za očekivati je da ću dati sve od sebe da istražim tu mogućnost u skorijoj budućnosti. Naime, više stvarno nemam mjesta na prozoru.

Par misli o tome zašto mini fitonije rasturaju maxi fitonije

Ovo je misao koja mi se počela polako javljati u glavi pred par dana. Moja prva fitoljubav bila je klasična Nana, bar mislim, a od njene prerane smrti ostala mi je sklonost prema minijaturnim fitonijama nauštrb klasičnjih velikih. Razlika kod većine nije prevelika, radi se tek o par centimetara u svim smjerovima (osim kod gigantske Biancoverde), no nekoliko stvari me više privlači malim fitonijama.

Kao prvo, slatke su. Posve subjektivno, epitetski pretjerano i istinito, jednostavno simpatično izgledaju. Velike fitonije više liče na standardne biljke; male nisu nalik ničemu što se inače viđa po Konzumu. Njihova neuobičajenost (iako, budimo realni, ima masu neuobičajenih biljaka) jedan je od izvornih razloga zašto sam ih zavoljela.

Kao drugo, ti sitni listići omogućuju da se na manjoj zračnoj površini nađe veći broj listova, što onda izgleda veselije i zabavnije nego kad se na jednoj grančici nalazi tek par velikih listova na parove razbrojs. Naravno, ovo vrijedi samo u slučaju da je fitonija odmalena lijepo razgranata (nasilnom metodom, priznajem, trganjem vršaka) pa izgleda kao grmić, a ne usamljena stabljika.

No sada dolazimo do treće, nevjerojatno fascinantne stvari koju spominjem u prvoj rečenici ovog posta. Čini mi se - nemam još dovoljno iskustva za konkretan empirijski zaključak - da su velike fitonije osjetljivije od malih. Dobila sam taj dojam - nažalost, promatrajući samo jednu biljku, doljespomenutu Janitu - da bi, preko ljeta, mojoj Janiti trebalo mnogo manje vremena bez vode da klone nego Jolly Josanu i Skeletonu, koji su obje minijature. Također, kad sam se vratila nakon onih sudbonosnih mjesec dana u Zagrebu, Janita je bila polumrtva, dok su JJ i Skeleton bili oštećeni, ali veseli. (Da budem precizna, dok su njima samo vršci listova bili sprženi, ona je izgubila većinu listova i stabljika joj je toliko klonula pod gravitacijom mog parketa da mi je mama mislila da je gotova.) Srećom, došla je malo k sebi čim smo je počeli redovito zalijevati, a od jučer je u hidrokulturi pa ćemo vidjeti što će se događati dalje.

Sada me zapravo zanima kako će se ponašati gigantska Biancoverde imenom Gigi, koje od sinoć također imam dvije u hidrokulturi. U životu nisam imala tako veliku fitoniju (najveći list je 6-7 cm dug), a čini se mnogo otpornijom od Janite. Kako zima stiže sve brže, a fitonije su mi nad radijatorom, ovo će biti prava borba za opstanak. Na meni je samo da dam sve od sebe da im osiguram preživljavanje i da ne zanemarim ni one (rijetke) koje mi još nisu postale ljubimice.

Preobraćeni

Od sinoć imam u svom posjedu četrnaest fitonija prebačnih u hidrokulturu.

Dramatična rečenica za početak, nema što. Osjećam se kao da moram obrazložiti tako... dramatičnu odluku, ali eto. Dva su jednostavna razloga. Prvi su nesretni skokuni koje nikako ne uspijevam istrijebiti, bez obzira na (višestruko) mijenjanje zemlje u vazama i manje zalijevanja biljaka. Prijateljica mi je predložila da se problem možda krije u tome da mala gamad ima gnijezdo (fuj!) negdje u mom (starom) stanu, pa se uvijek iznova nasele. Ne znam, ne zanima me, dosta mi je.

Drugi je razlog vrlo jednostavan, a taj je da se ponekad izgubim iz Zagreba i na dva tjedna, a rijetko koja biljka u zemlji bi preživjela toliko dugo biti bez vode. Iako to znači da ću u hidrokulturu uliti više vode nego što moja virtualna mentorica preporučuje, sada mogu, kad odlazim, napunit staklenku do vrha vodom i bit sigurna da mi biljke neće presušiti. Dakle, preobratila sam se. Vidjet ćemo hoće li potrajat, ali zasad zapravo i nema razlika - osim rjeđeg dodavanja vode (kad vidim da je potpuno nestala iz staklenke) i samog procesa prebacivanja iz zemlje u hidrokulturu.

Kako sam još uvijek prelijena da kupim baterije za fotoaparat, nemam novih slika, no proces je bilo prezabavan. Unovačila sam prijateljicu da mi pravi društvo (sjedile smo u kupaonici najmanje dva sata) i odvojila pet fitonija u njih deset, isprala im korijenje i lijepo ih sve ubacila u glinopor i u čaše koje sam tjedan ranije pokrala s frendičinog tavana. Ah, koji je to ulov bio. Nažalost, nisam našla niti jednu čašu za sladoled (to bi tek dobro izgledalo), ali ionako mi njih četrnaest jedva stane na prozorsku (mramornu) dasku.

Trenutačno, dakle, imam (a postovi o svakoj slijede kroz neko vrijeme): četiri fitonijice Springtime, dvije bebe Jolly Josan, jednu dragu mi Skeleton (kojoj su listovi zbog ljetne suše postali donekle... maleni), četiri stara Forest Flamea, jednu (zapravo dvije, ali zajedno - jer ih je ljeto skoro ubilo) veliku ružičastu koja možda je, a možda i nije Janita (moram pričekat da dobije još koji listić da budem sigurna, avaj), te dvije GOLEME (ali stvarno mislim GOLEME, to je nešto nevjerojatno, jedva čekam da je slikam) identificirane sinoć kao Biancoverde (heh), kupljene jučer ujutro pokraj banke na Korzu u Rijeci.

Problem je (naravno) u tome što me kod prijateljice na čuvanju čekaju još tri (u vazama, tko zna koliko ih je zapravo) koje tek moram smjestit na prozor, a stvarno ne znam gdje će mi stat. Vrijeme je da čovjek postane kreativan. Otom potom.

Činjenica je da mi se stvarno čini da im se sviđa. Naravno, uskoro ću se morat počet bavit prihranom, ali ova četiri stara Forest Flamea (preživjeli od originalnih devet) već su pustila novo, vodeno korijenje i tri od njih čak su ovaj vikend počeli puštati nove listiće! To mi užasno puno znači. A i lijepo izgleda, šareno da i ne spominjem. Tako da... zasad kažem da. A mislim da će tako i ostati. Jer fitonije nisu prestale bit fitonije samo zato što sad žive u glinoporu, a ne u zemlji.

Daljnji izvještaji, naravno, slijede. U međuvremenu mi je drago da nemam para, tako da ne mogu kupiti koji Revolution (napokon!) i još koju meni nepoznatu na Trgu pod Dolcem.

Jesenske radosti

Nakon što smo moje biljke i ja preživjele još jedno ljeto, nakon što sam se još jednom preselila i ovoga puta donijela pet fitonija sa sobom, mislim da je vrijeme da bacim pogled unatrag na sve što se zbilo u posljednjih nekoliko mjeseci.

Ljeto je bilo burno. Ubrala sam svoj prvi paradajz u životu i, iako ga na kraju nisam stigla pojesti, navodno je bio vrlo dobar. Od silnih Forest Flameova s početka priče preživjelo ih je četiri, koje se u zadnjih mjesec dana nalaze u svojevrsnoj improviziranoj hidrokulturi, više o tome kad stignu slike. Jedna mi je fitonija Springtime, nažalost, preminula koji mjesec nakon što sam je kupila jer sam iz lijenosti i manjka vremena uporno ignorirala znakove premalenog lončića, ali ove subote sam kupila novu i neću je predati tako lako. Od veselijih prinova, tu je jedna (napokon!) Tiger imenom Taura, jedna koja se vjerojatno odaziva na ime Snow Star, od milja nazvana Ekaterina, te jedna koja liči na Jolly Josan, ali to nije, i nisam je još uspjela identificirati. Njoj sam dala ime Elli. Duga priča.

Jedna od najvažnijih vijesti jest da svako jutro u prolazu od Trga bana Jelačića prema Tkalči i tržnici Dolac jedan štand prodaje fitonije raznih boja i oblika, od kojih svakako treba izdvojiti krasne male Revolutione i malu bijelu fitoniju toliko svijetlo zelenih rubova i otočića da sam buljila u nju dobrih par minuta, pokušavajući se spriječiti da je kupim. Srećom, danas mi je uspjelo. (Ali tu sigurno neće biti kraj priče.) Također me veseli da imaju par komada vrlo dobro oblikovanih Skeletona, tako da, ako onaj moj propadne, uvijek mogu nabaviti novi.

Jedna od fascinantijih stvari kod fitonija je što se zapravo mogu nabaviti posvuda, iako se to obično svede na Revolutione i male zelene (koje još uvijek ne raspoznajem, ali doći će i njihovo vrijeme). Netko je negdje spomenuo da je to možda jer ih je tako lako ubiti. Ne znam. Osobno sam imala sreće da je moja prva fitonija, neidentificirana mala zelena, preživjela dobre dvije godine prije nego su je pojeli skokuni. A to je bilo još i prije nego sam čula fame o teškom održavanju fitonije. Ne znam, u zadnje vrijeme mi se čini da je glavni problem u tome što njima zapravo ne treba toliko silna vlaga kao što piše u gotovo svim knjigama (ali ne i u Sve u cvijeću, koju sam listala neki dan kod frendice, gdje kaže da je treba zalijevati tek par puta tjedno, ne prečesto). Iako je moje znanje o njima više na razini obožavanja nego uzgoja, ima još vremena da otkrijem kako se brinuti za njih. Ako se, naravno, u međuvremenu riješim skokuna jednom za svagda, što mi zasad ne uspijeva, pa posežem za masovnom primjenom hidrokulture. Otom također potom.

Bilo kako bilo, mislim da će jesen biti dosta šarolika. Nažalost, jedini, premaleni prozor sobe gleda mi na sjever, tako da može udomiti samo ograničen broj fitonija (s mojih trenutačnih osam prisutnih u Zagrebu, već je gužvovito), a i ne mogu ih nabavljati više nego što bi ih mogla ostaviti kod prijateljice kad se izgubim na kojih tjedan-dva iz grada. Inače, izgledi su dosta dobri. S nadom da neću ponovo izgubiti volju za pisanjem, predviđam veselih par tjedana prije nego nas strefi zima i prisili me da budem kreativna pri održavanju fitokolonije na prozoru nad radijatorom.

Osnove fungologije

... ili što učiniti kad se vratite kući nakon tjedan dana i nađete bijele nakupine na, u i oko zemlje vaših novopresađenih fitonija? Bilo bi još dobro da su samo fitonije, ne, pogođene su mi i fuksija Rome i dipladenija, koje sam obje presadila isti dan. U prvi mah sam mogla samo očajavat, pitajući se gdje samo pogriješila, uvjerena da se radi o tome da nisam sterilizirala glinopor u pećnici, no onda sam u ostatku zemlje, lijepo zapakiranom na balkonu, otkrila iste izdajničke bijele tragove. Zaključak? Prodali su mi zemlju s greškom.

Problem je u tome što još uvijek nisam ništa napravila, niti ću u sljedeća dva tjedna išta napraviti, s obzirom da opet nisam doma. Nisam još ni počela tražiti na netu što se radi u slučaju gljivica. Nisam ni sto posto sigurna da su gljivice u pitanju. Ali vjerujem da jesu.

Rezultat - od onih devet Forest Flejmića ostala su samo tri, najveća i najjača. Ostali su... presahnuli. Pokoj im duši.

No otom potom, kad nešto napravim za preživjele. U međuvremenu sam moje nove rasadničke biljke prevezla doma busom, strpavši njih šest u jednu kutiju. Izgledale su kao veseli mali vrtić. Minijaturna ruža od 15 cm cvate k'o luda, ukrasna kopriva (koja se možda, a možda i ne zove Cyclops) je dobro primila selidbu na balkon, a grančica hortenzije koju sam eksperimentalno zabola u zemlju tamjanici (švedskom bršljanu) nije se ni pomaknula. No sve sam ih morala ostaviti u Rijeci, došavši ranijim busom danas u prijestolnicu nam, i sad mi nedostaje šarenilo kontroliranog kaosa lijevo od mene, na prozorskoj dasci. Nadam se samo da to ne znači da ću za dva tjedna nositi doma novih šest.

Cjelodnevni izlet u prirodu

Ok, dosta je bilo crvenih fitonija - zasad. Ne mogu više ni gledati u njih od tolikih postova.

Prebacimo se na nešto opušteniju temu. Prošetala sam danas do rasadnika u Lučkom, navodno najvećeg u državi (?) i nisam se razočarala. Iako, moram primijetiti jednu stvar - ako zovete rasadnik i pitate kako najlakše do njega doći autobusom, a zaposlenica vam odgovara "ne znam vam, mi dolazimo autom" - to ne znači da je zaposlenica neinformirana, već da se jednostavno ne isplati kilaviti do tamo na nožni pogon. I to još i bez kotača.

U jednom času sam mislila da ću past u nesvijest ako nastavim nalaziti još novih dijelova rasadnika, heh. Recimo, nalazim se u plasteniku na slici dolje (koji izgleda mnogo nakrcanije od ove ispeglane, ali ništa manje privlačne promo fotografije) i pogledam lijevo, a kad ono, vani se protežu metri i metri kvadratnih žbunjeva. Što se drveća i grmlja tiče, rasadnik je stvano divan, iako sam ja nabasala u njega ravno usred kiše. No staklenik sa sobnim biljem, nakon prvog opsjednutog lutanja njime, predstavljao mi je blago razočaranje. (Možda je to imalo veze i s umorom nakon hodanja uokolo sat vremena.) Da, imaju divnih stvari. Predivnih. Ali ništa... specijalno. Osim jedne nevjerojatno ružne puzavice koja ima prekrasno dlakavo lišće. I jednog dlakavog sukulenta. Afričke ljubice, tamnoljubičaste, s bijelim rubom. Ružice visine desetak centimetara. Metara i metara fuksija. I tako to.

Naravno, problem je u tome što nisam - još uvijek i uvijek - našla žuđeni kriptant. Neoregelije nisu loše, da se razumijemo, a vriesije su krasne, ali obje su još uvijek prevelike (i pomalo preskupe) za moj planirani biljni terarij. A druga zamjerka rasadniku bila je, naravno, u broju fitonija. Imali su jednu zelenu - ali ne moju ljubljenu Minimu - jednu koja je možda Festival, jednu koja je vjerojatno Revolution, te desetak primjeraka velike ružičaste koja može i ne mora biti Diamond. Ali vjerojatno jest. I niti jedna nije bila u predobrom stanju, iako se nekoliko Diamonda dobro držalo. Nakon oko sat vremena razmišljanja uistinu sam i otišla doma s jednim Diamondom u vrećici, gdje su mu se pridružili i gorespomenuta ružica i mladica Codiaeum variegatum "Mami". Kasnije sam čitala kako je on osjetljiva biljka. I da mu treba mnogo vlage i špricanja. Kao da će to biti problem. Potrebu za svjetlom i toplinom već ćemo nekako srediti.

Po povratku doma posložila sam te tri nove biljke s one tri s Bundeka od jučer. Nažalost, nemam fotoaparat, ali prizor je... ispunjavajući. Svih šest je maleno, i prekrasno su šarene. Još tamjanika i miriši... heh. Zanimljivo je primijetiti i da je moja druga, bijela fuksija dobila ime. Ime joj je Annika, prema Anniki Hansen. Mislim da će joj dobro pristajati.

Upravo sam, pripremajući se za noć, preselila dvije najosjetljivije biljke - Mami i fitoniju - s hladnog prozora na stol u sobi, za fuksiju se još predomišljam. Stvarno se nadam da je ovo danas označilo kraj mog masovnog kupovanja biljaka koje je označilo proteklih par tjedana, ali istovremeno bih voljela da se ono nastavi - barem u malo manjim razmjerima.

Bilo kako bilo, u rasadnik u Lučkom ne vraćam se pješice.

Identifikacija (2): Crvene fitonije

Ovaj je post dio serijala Identifikacija. Na njega ste mogli doći ako ste identificirali vašu fitoniju kao varijetet s tamnoružičastim/crvenim listovima.

Određivanje varijeteta kod crvenih varijanti je otežano jednom vrlo jednostavnom činjenicom - kako znati što je ružičasto, a što crveno? Stvar je u tome što "crveno" najčešće predstavlja samo jako tamnu nijansu ružičaste, ne nužno stvarno crvenu. Također, u komercijalnim klasifikacijama pod crvene fitonije se najčešće svrstavaju fitonije koje imaju crvene/crvenkaste žile, a ne samo lišće. Tako da je uvijek uputno pregledati više kategorija, pogotovo ako niste posve sigurni je li vaša fitonija možda ružičasta. Ali i ako jeste, jer mogli biste se iznenaditi.

Ovdje sam ipak, čisto radi olakšanje identifikacije, odabrala zdravorazumski pristup - ako na listovima prevladava crveno, fitonija je svrstana u crvene. Za komercijalnu klasifikaciju, ukoliko vas zanima (a ako ste poput mene, zanimat će vas) pogledajte neki od sajtova s popisa na blogu.

PITANJE 2(red): KOLIKO SU VELIKI LISTOVI VAŠE FITONIJE?

PREKO 4 CM PO DUŽINI:
U slučaju da vaša crvena fitonija spada ovamo, imate dvije mogućnosti:

Fittonia "Diamond" - listovi su ovalni, sa špicem na vrhu, a mreža tamnoružičastih žila je tako gusta da na rubovima listovi postaju potpuno ružičasti.

Fittonia "Josan" - vrlo slična fitoniji "Diamond", no žile su mnogo rjeđe i na listovima ima više tamnozelenih otočića među žilama. No neki listovi ipak mogu biti sličniji "Diamondu", tako da gledajte vrlo pažljivo, doslovno uspoređujući vašu fitoniju s dostupnim slikama.


DO 4 CM PO DUŽINI (stariji listovi, pri dnu biljke, mogu biti veći):

PITANJE 3(red): Jesu li listovi izrazito izduženi?
Ukoliko je odgovor potvrdan, najvjerojatnije imate već mnogo puta spominjanu Fittoniu "Forest Flame". Prilikom određivanja Forest Flame varijeteta, uputno je pogledati i slike varijeteta Pink Forest Flame, ali i Revolution, obje ružičaste, jer se jako lako zeznuti.

Ukoliko je odgovor negativan, preostaju vam dvije opcije:

Fittonia "Red Star" - jedna od najčešćih koje se prodaju kod nas (zajedno s imenjakom White Star), Red Star ima okruglaste, dosta široke, ali šiljkom završene listove s izraženim zelenim valovitim marginama. Njene tamnoružičaste žile spajaju se po rubovima listova, a tamno zeleni otočići jako su raštrkani međusobno.

Fittonia "Tiger" - Na prvi pogled vrlo slična varijetetu Red Star, Fittonia "Tiger" razlikuje se od njega po tome što, zapravo, ima dvije vrste listova - jedni su potpuno ružičasti i naboranih margina, poput onih u Forest Flamea, a drugi su ravniji i imaju više zelenog u sebi, do te mjere da su njihove tamnoružičaste žile ponegdje odvojene na klasični način, poput klišeiziranog lista na dječjem crtežu. Da nema tih tamnijih, zelenijih listova, vjerojatno bi se lako mogla zamijeniti s Forest Flameom, iako su listovi, kao i kod Red Stara, nešto širi.